Najveća je u ovom dijelu Europe. Dao ju je izraditi zadarski konzervator i slikar Giovanni Smirich. Izrada se poklopila se gradnjom prve vile (villa Atilla) u zadarskoj uvali Maestral, s engleskim perivojem, u kojem je podigao eksedru i kip Sfinge. Objekti su podignuti u historicističkom stilu, odnosno izgled je posljedica romantičarskog i klasicističkog razmišljanja 19. stoljeća kad se osobito njegovala ljubav prema egzotičnom.

Sfinga je izrađena 1918. godine. Poput ostalih sfingâ, ima ljudsku glavu i lavlje tijelo. Od ostalih se razlikuje što su umjesto lavljih prednjih šapa ima ljudske ruke (poput uzora u Dioklecijanovoj palači) koje čvrsto drže mač. Mač je razbijen poslije drugoga svjetskog rata. Rep je privijen uz desni dio tijela. Kosa je skupljena u pletenicu. Na glavi sfing je nemes, tipično egipatsko pokrivalo, koji s bočnih strana rese hijeroglifi. Neobičnost je detalj hijeroglifa u obliku posvetnog natpisa koji je obično na prsima, a ovdje je na nemesu. Uloga im je dekorativna. Na prsima je pak bio reljef orla, uništen poslije drugoga svjetskog rata. Lice je dostojanstvena i stroga izraza. Neki su smatrali da je lice sfinge portret Smirićeve supruge kontese Atillije Spineda de Cataneis, što je odbačeno. Urbane legende i ljudska gramzivost oštetile su spomenik. Neutemeljene urbane legende o zakopanom blagu ispod sfinge privukle su lovce na blago koji su zbog šuplje priče iskapanjima vrlo oštetili spomenik.

Grad Zadar prepoznao je danas njezin turistički potencijal te je revitalizirao Sfingu i okolni park u kojem je smještena na Brodarici